Autokracija je politički sustav u kojem se sva vlast
i moć u državi nalaze u rukama jedne osobe (npr. diktatora) ili skupine
(političke stranke, hunte), bez sudjelovanja naroda.
Riječ demokracija dolazi iz grčke riječi δημοκρατíα, koja pak dolazi od δημος, što znači "narod", i κρατειν, što znači "vladati", te sufiksa íα. Dakle, doslovno "vladavina naroda".
Kako spojiti autokraciju i demokraciju? Nespojivo, reći će mnogi. No, hvala Bogu, imamo mi političare genijalce, koji bez većih problema spajaju nespojivo.
Hrvatska je, navodno, demokratska država, prema tome bismo trebali zaključiti da narod vlada. No je li to uistinu tako? Možemo li o demokracijom nazvati sustav po kojemu 20-ak % birača uredno odlučuje o stranci koja sastavlja Vladu i vodi zemlju? Tehnički možemo. Nitko ne brani biračima da se odazovu i da izlaznost bude 100%. Bespredmetno je i raspravljati o razlozima neizlaska bar 50% birača na bilo koje izbore. No ipak, smjenom stranke na vlasti ništa se ne mijenja, odnosno stanje je svaki put sve gore, to je prosječni birač prepoznao i ne želi učestvovati u toj i takvoj farsi.
Drugo, stranke redovito naprave popis dobrih (ili manje dobrih) želja i s tim izađu na izbore, nakon izbora redovito nađu razlog da potpuno promijene popis pa, npr. redovito obećaju smanjenje pdv-a, a nakon izbora ga redovito podignu, i sl. Sve je to narod prepoznao i ne želi učestvovati u tim igrama bez granica, odonosno dodijalo je i narodu biti dio te farse.
Nadalje, ako znamo da stranke svoju bazu tretiraju kao interesnu skupinu i sve rade da tu skupinu zadovolje jasno je da nema ni govora o općem dobru, čak dapače, opće dobro nepoznata je kategorija liderima stranaka, oni koji to ne shvaćaju ništa ne shvaćaju!
Tvrdoglav je ovaj narod, godinama se radilo sve i svašta i narod se nije bunio. Svatko je nemilosrdno gurao svoju stranku, pa i do uništenja. A onda, kad su vidjeli da to nije to odustali su od izbora? Zašto? Tvrdoglavost je jedan od odgovora, drugi bi mogao biti apsolutno neslaganje s konceptom glavne suprotstavljene stranke, treći, beskrvnost manjih stranaka...
No, bilo kako bilo, došli smo do toga da glavne stranke imaju svoju interesnu bazu, koja ih bezrezervno podržava i imamo 50% onih koji su izgubili svaku nadu.
Možemo li to zvati demokracijom? Kako rekoh, tehnički da. No postoje i drugi čimbenici demokracije. Ako je javna televizija uredno servis vladajuće stranke, ako postoje mediji koje vladajuća stranka drži u šaci, jasno je da osnovni uvjeti demokracije ne postoje. Jasno je da mediji imaju moć prikazati neku stranku lopovskom, dok onu koju podržavaju prikazuju bogomdanom, jasno je i da većina medija potpada pod neku vrstu utjecaja i da kreiraju mišljenje većine. Čak dapače, strahovita je količina dezinformacija plasiranih kroz sve vrste medija. Iz svega toga ne proizlazi ništa normalno niti ide u prilog demokraciji, demokracija je, da pojasnimo, tek forma. Iza te forme krije se nešto zlosutno i ne ide u prilog narodu. Preciznije, kriju se interesne skupine, koje, u suradnji s medijima, stavaraju lažne slike svojih planova, lažne slike svojih uspjeha i tuđih neuspjeha, lažne slike stanja. Narod je to čak i shvatio i bojkotira izbore. No je li to rješenje? Nije! Rješenje je izaći na izbore i dati glas trećima, četvrtima... pa dok se netko ne uozbilji.
A demokracija u strankama? Koja demokracija, pitate se? I, u pravu ste. Jedna od lažnih slika demokracije je i navodna demokracija u strankama. Nema demokracije u strankama, zar to još netko nije shvatio? Stranke funkcioniraju po principu autokratije, a u novije vrijeme i oligarhije. Koliko je demokracije u strankama jasno je kad vidimo koliko je bivših predsjednika stranaka ostalo u stranci, redovito se izbacuju iz stranke, smrt je jedini način da izbjegnu izbacivanje. A kad je tako sa presjednicima lako je zamisliti što se događa sa članovima niže u hijerarhiji!
Stranke se vode čvrstom rukom autokrata, bez prava na žalbu ili mišljenje, ukoliko to nije autarh (despot) dozvolio. Autarh odlučuje o tome tko ima pravo na mišljenje, tko ima koje ovlasti i o dosezima ovlasti. Jasno je da jedan ministar ima prava i dužnosti i da je odgovoran za svoj resor, no ukoliko autarh (despot) odluči nešto, što inače ni po zakonu nema pravo, jasno je da će ministar poslušati, jer inače leti, toliko o dostojanstvu i karakteru. Najjadniji primjer bješe ustoličenje ministra turizma, kad mu je premijer zabranio da odgovara na pitanja o svojoj imovini. To je ogledni primjer snage autarha (despota), onu tužnu sliku čovjeka četrdesetih godina kako stoji kao kakvo dijete i nijemo promatra što se zbiva neću nikad zaboraviti, tužno i žalosno. Ali tako stvari funkcioniraju i to je jednostavno tako.
Primjetan je trend pada kvalitete političara, glavni razlog za takvo stanje ograničenost je vođa stranaka. Inteligentan i jak vođa može kraj sebe trpjeti jake i inteligentne osobe, dok slab i manje inteligentan s tim ima probleme, koji prevazilaze njegovu moć. Iako nisam simpatizer SDP-a, čak suprotno, ne mogu ne primjetiti da je pok. Račan kraj sebe mogao trpjeti jednog Matu Arlovića, Željku Antunović ili Ljubu Jurčića, to govori o njegovoj snazi i inteligenciji, o ovima danas bespredmetno je i govoriti.
Trend despotizma zahvatio je sve stranke i to sad više niti ne kriju. Zanimljivo će biti vidjeti kako će funkcionirati Savez za Hrvatsku? Toliko predsjednika nije nikad viđeno u jednoj koaliciji, ako politički prežive do onih drugih izbora bilobi to ravno čudu?
Nadalje, iako je sudstvo prividno neovisno nemojmo sumnjati da i tu politika nema upliva, samo što je problem što sudci ostaju malo duže od stranaka pa se ne mogu poklopiti. No da DORH navija za neke to je apsolutno očigledno, i žalosno!
Sve u svemu, upali smo u zonu sumraka, izlaz se ni ne naslućuje, čak dapače, nema brzog izlaska iz ove situacije. 400 000 nezaposlenih ne bi ni Japan riješio u idućih deset godina, a kamoli mi.
Žao mi je što to moram reći, ali smjena ove vlasti ne bi ništa bitno promijenila, na ekonomskom planu. Ekonomski problemi nisu rješivi preko noći. Problemi se kreću od najviših stopa poreza na svijetu do neshvatljivih procedura kod poslovanja u RH, problem je i globalni, nitko baš previše ne ulaže u ovim vremenima, a i kad ulažu očekuju jednostavnost, jeftinu radnu snagu, a to mi baš i nismo, u usporedbi s istočnim zemljama, kad govorimo o Europi.
No ono što možemo je, npr. promijeniti nešto u načinu biranja stranaka i zastupnika. Po meni je odlična ideja uvođenje lista kandidata na listama stranaka i glasovanja za iste, takvim načinom biranja profilirali bismo stranke prema onome što tko radi i kako se ponaša. Dakle, autarhija (despotizam) kao način vođenja stranaka otišla bi u povijest. Ne trebamo se zavaravati da bi to odmah dalo rezultate. Naravno, rezultata bi bilo i odmah, no prava vrijednost takvog biranja izašla bi na vidjelo tek nakon nekoliko izbora. Takvim načinom biranja dali bismo vjetar u leđa zdravim, inteligentnim i poštenim ljudima, za razliku od današnje situacije kad se poštenje ili otpor moćnicima ne isplati. U slučaju takvog biranja nitko ne bi bio siguran, jer mjesto na vrhu liste ne bi značilo i izbor, odnosno oni loši bi izgubili moćno zaleđe stranke i ostali sami sa svojim djelovanjem, uspjesima i neuspjesima. Posve je jasno da bi slika vodstva svih stranaka izgledala sasvim drukčije kad bismo mogli i pojedinačno glasovati. Ovim načinom biranja oduzeli bismo i moć silnicima u sjeni, jer bi bilo nemoguće da potkupe sve, dok u autarhiji dovoljno je potkupiti (utjecati) na jednoga.
Dakle, ključ političke promjene (koja prethodi ekonomskoj) je u sistemu glasovanja, neizmjerno dobro učinili bismo kad bismo uveli taj tip glasovanja! No ne vjerujem da bi itko od moćnijih političara pristao na to. Jer zašto da izgube osvojene pozicije? Zbog općeg dobra? Ma dajte molim vas, rekla bi...
Tek kad bismo taj problem riješili mogli bismo prijeći na ekonomske. Naravno da je potrebno da stručnjaci vode resore! Naravno da je nenormalno da ministar gospodarstva bude, jednom čovjek koji je diplomirao nakon 20 godina, drugi put čovjek koji ima hrpu kaznenih prijava, treći put čovjek umiješan u tisuću i jednu aferu? Pa zaboga! Zar nemamo i svjetski ugledne stručnjake, doktore znanosti, teoretičare? Imamo, ali imamo i autarhe, a kako rekosmo autarsi ne podnose inteligenciju!
Jedna od kazni za nesudjelovanje u politici jest da završite na kraju tako da vama vladaju nestručni.
Platon
Riječ demokracija dolazi iz grčke riječi δημοκρατíα, koja pak dolazi od δημος, što znači "narod", i κρατειν, što znači "vladati", te sufiksa íα. Dakle, doslovno "vladavina naroda".
Kako spojiti autokraciju i demokraciju? Nespojivo, reći će mnogi. No, hvala Bogu, imamo mi političare genijalce, koji bez većih problema spajaju nespojivo.
Hrvatska je, navodno, demokratska država, prema tome bismo trebali zaključiti da narod vlada. No je li to uistinu tako? Možemo li o demokracijom nazvati sustav po kojemu 20-ak % birača uredno odlučuje o stranci koja sastavlja Vladu i vodi zemlju? Tehnički možemo. Nitko ne brani biračima da se odazovu i da izlaznost bude 100%. Bespredmetno je i raspravljati o razlozima neizlaska bar 50% birača na bilo koje izbore. No ipak, smjenom stranke na vlasti ništa se ne mijenja, odnosno stanje je svaki put sve gore, to je prosječni birač prepoznao i ne želi učestvovati u toj i takvoj farsi.
Drugo, stranke redovito naprave popis dobrih (ili manje dobrih) želja i s tim izađu na izbore, nakon izbora redovito nađu razlog da potpuno promijene popis pa, npr. redovito obećaju smanjenje pdv-a, a nakon izbora ga redovito podignu, i sl. Sve je to narod prepoznao i ne želi učestvovati u tim igrama bez granica, odonosno dodijalo je i narodu biti dio te farse.
Nadalje, ako znamo da stranke svoju bazu tretiraju kao interesnu skupinu i sve rade da tu skupinu zadovolje jasno je da nema ni govora o općem dobru, čak dapače, opće dobro nepoznata je kategorija liderima stranaka, oni koji to ne shvaćaju ništa ne shvaćaju!
Tvrdoglav je ovaj narod, godinama se radilo sve i svašta i narod se nije bunio. Svatko je nemilosrdno gurao svoju stranku, pa i do uništenja. A onda, kad su vidjeli da to nije to odustali su od izbora? Zašto? Tvrdoglavost je jedan od odgovora, drugi bi mogao biti apsolutno neslaganje s konceptom glavne suprotstavljene stranke, treći, beskrvnost manjih stranaka...
No, bilo kako bilo, došli smo do toga da glavne stranke imaju svoju interesnu bazu, koja ih bezrezervno podržava i imamo 50% onih koji su izgubili svaku nadu.
Možemo li to zvati demokracijom? Kako rekoh, tehnički da. No postoje i drugi čimbenici demokracije. Ako je javna televizija uredno servis vladajuće stranke, ako postoje mediji koje vladajuća stranka drži u šaci, jasno je da osnovni uvjeti demokracije ne postoje. Jasno je da mediji imaju moć prikazati neku stranku lopovskom, dok onu koju podržavaju prikazuju bogomdanom, jasno je i da većina medija potpada pod neku vrstu utjecaja i da kreiraju mišljenje većine. Čak dapače, strahovita je količina dezinformacija plasiranih kroz sve vrste medija. Iz svega toga ne proizlazi ništa normalno niti ide u prilog demokraciji, demokracija je, da pojasnimo, tek forma. Iza te forme krije se nešto zlosutno i ne ide u prilog narodu. Preciznije, kriju se interesne skupine, koje, u suradnji s medijima, stavaraju lažne slike svojih planova, lažne slike svojih uspjeha i tuđih neuspjeha, lažne slike stanja. Narod je to čak i shvatio i bojkotira izbore. No je li to rješenje? Nije! Rješenje je izaći na izbore i dati glas trećima, četvrtima... pa dok se netko ne uozbilji.
A demokracija u strankama? Koja demokracija, pitate se? I, u pravu ste. Jedna od lažnih slika demokracije je i navodna demokracija u strankama. Nema demokracije u strankama, zar to još netko nije shvatio? Stranke funkcioniraju po principu autokratije, a u novije vrijeme i oligarhije. Koliko je demokracije u strankama jasno je kad vidimo koliko je bivših predsjednika stranaka ostalo u stranci, redovito se izbacuju iz stranke, smrt je jedini način da izbjegnu izbacivanje. A kad je tako sa presjednicima lako je zamisliti što se događa sa članovima niže u hijerarhiji!
Stranke se vode čvrstom rukom autokrata, bez prava na žalbu ili mišljenje, ukoliko to nije autarh (despot) dozvolio. Autarh odlučuje o tome tko ima pravo na mišljenje, tko ima koje ovlasti i o dosezima ovlasti. Jasno je da jedan ministar ima prava i dužnosti i da je odgovoran za svoj resor, no ukoliko autarh (despot) odluči nešto, što inače ni po zakonu nema pravo, jasno je da će ministar poslušati, jer inače leti, toliko o dostojanstvu i karakteru. Najjadniji primjer bješe ustoličenje ministra turizma, kad mu je premijer zabranio da odgovara na pitanja o svojoj imovini. To je ogledni primjer snage autarha (despota), onu tužnu sliku čovjeka četrdesetih godina kako stoji kao kakvo dijete i nijemo promatra što se zbiva neću nikad zaboraviti, tužno i žalosno. Ali tako stvari funkcioniraju i to je jednostavno tako.
Primjetan je trend pada kvalitete političara, glavni razlog za takvo stanje ograničenost je vođa stranaka. Inteligentan i jak vođa može kraj sebe trpjeti jake i inteligentne osobe, dok slab i manje inteligentan s tim ima probleme, koji prevazilaze njegovu moć. Iako nisam simpatizer SDP-a, čak suprotno, ne mogu ne primjetiti da je pok. Račan kraj sebe mogao trpjeti jednog Matu Arlovića, Željku Antunović ili Ljubu Jurčića, to govori o njegovoj snazi i inteligenciji, o ovima danas bespredmetno je i govoriti.
Trend despotizma zahvatio je sve stranke i to sad više niti ne kriju. Zanimljivo će biti vidjeti kako će funkcionirati Savez za Hrvatsku? Toliko predsjednika nije nikad viđeno u jednoj koaliciji, ako politički prežive do onih drugih izbora bilobi to ravno čudu?
Nadalje, iako je sudstvo prividno neovisno nemojmo sumnjati da i tu politika nema upliva, samo što je problem što sudci ostaju malo duže od stranaka pa se ne mogu poklopiti. No da DORH navija za neke to je apsolutno očigledno, i žalosno!
Sve u svemu, upali smo u zonu sumraka, izlaz se ni ne naslućuje, čak dapače, nema brzog izlaska iz ove situacije. 400 000 nezaposlenih ne bi ni Japan riješio u idućih deset godina, a kamoli mi.
Žao mi je što to moram reći, ali smjena ove vlasti ne bi ništa bitno promijenila, na ekonomskom planu. Ekonomski problemi nisu rješivi preko noći. Problemi se kreću od najviših stopa poreza na svijetu do neshvatljivih procedura kod poslovanja u RH, problem je i globalni, nitko baš previše ne ulaže u ovim vremenima, a i kad ulažu očekuju jednostavnost, jeftinu radnu snagu, a to mi baš i nismo, u usporedbi s istočnim zemljama, kad govorimo o Europi.
No ono što možemo je, npr. promijeniti nešto u načinu biranja stranaka i zastupnika. Po meni je odlična ideja uvođenje lista kandidata na listama stranaka i glasovanja za iste, takvim načinom biranja profilirali bismo stranke prema onome što tko radi i kako se ponaša. Dakle, autarhija (despotizam) kao način vođenja stranaka otišla bi u povijest. Ne trebamo se zavaravati da bi to odmah dalo rezultate. Naravno, rezultata bi bilo i odmah, no prava vrijednost takvog biranja izašla bi na vidjelo tek nakon nekoliko izbora. Takvim načinom biranja dali bismo vjetar u leđa zdravim, inteligentnim i poštenim ljudima, za razliku od današnje situacije kad se poštenje ili otpor moćnicima ne isplati. U slučaju takvog biranja nitko ne bi bio siguran, jer mjesto na vrhu liste ne bi značilo i izbor, odnosno oni loši bi izgubili moćno zaleđe stranke i ostali sami sa svojim djelovanjem, uspjesima i neuspjesima. Posve je jasno da bi slika vodstva svih stranaka izgledala sasvim drukčije kad bismo mogli i pojedinačno glasovati. Ovim načinom biranja oduzeli bismo i moć silnicima u sjeni, jer bi bilo nemoguće da potkupe sve, dok u autarhiji dovoljno je potkupiti (utjecati) na jednoga.
Dakle, ključ političke promjene (koja prethodi ekonomskoj) je u sistemu glasovanja, neizmjerno dobro učinili bismo kad bismo uveli taj tip glasovanja! No ne vjerujem da bi itko od moćnijih političara pristao na to. Jer zašto da izgube osvojene pozicije? Zbog općeg dobra? Ma dajte molim vas, rekla bi...
Tek kad bismo taj problem riješili mogli bismo prijeći na ekonomske. Naravno da je potrebno da stručnjaci vode resore! Naravno da je nenormalno da ministar gospodarstva bude, jednom čovjek koji je diplomirao nakon 20 godina, drugi put čovjek koji ima hrpu kaznenih prijava, treći put čovjek umiješan u tisuću i jednu aferu? Pa zaboga! Zar nemamo i svjetski ugledne stručnjake, doktore znanosti, teoretičare? Imamo, ali imamo i autarhe, a kako rekosmo autarsi ne podnose inteligenciju!
Jedna od kazni za nesudjelovanje u politici jest da završite na kraju tako da vama vladaju nestručni.
Platon
Nema komentara:
Objavi komentar