Biti ili piti? Pitanje je sad! Da bismo došli do
konačnog rješenja zagonetke koja nas nervira (kao što pijanca i budalu
nervira 10 kuna u džepu), malo ćemo se pozabaviti detaljima koji su
prethodili propasti (između ostalog) Hrvatskih autocesta.
Poznato je da je ugovor s Bechtelom sklopljen direktnom nagodbom. Dakle, bez javnog natječaja, to je krimen broj jedan u ovoj nevjerojatnoj priči. Nepotrebno je objašnjavati čemu služe javni natječaji. Ali ipak, javnim natječajem dobije se najbolja ponuda, koja se prihvaća, ako zadovoljava sve uvjete! Toga, dakle, nije bilo, dogovaralo se na horuk i ko koga, dapače, sam potpisatelj ugovora tvrdio je da je cijena 30% veća nego da se išlo na javni natječaj, jer tako razvijamo dobre odnose sa Amerikom! Nestvarno!
Usput, Bechtelu su dodijeljivane i nagrade jer je, eto, prihvatio posao po samo 30% većoj cijeni.
Nadalje, nakon što su sklopili ugovore na taj način, odlučiše da to nije dosta i tek tu nastade stampedo! Neke od informacija o ludilu u kojem nitko od njih nije nedužan, niti jedna bitna stranka, niti državno odvjetništvo, nitko!!! Normalan čitatelj će odmahnuti rukom ako mu kažete da su se u wc-e na autoputevima stavljale četke koje koštaju 399 kuna, držači wc papira od 2500 kn, posuda za sapun 2000 kn... Ali da, istina je, nevjerojatno! Neshvatljivo!
Aneks ugovora, najveće zlo Hrvatske zadnjih dvadesetak godina, skoro kompletna pljačka provedena je ovim zakonom. Svaka dionica, svaki posao, svaki zarez imao je aneks ugovora. Inače, aneks ugovora služi tome da, ako se nešto zaboravi ili nepravilno formulira, da se ipak nekako završi. No, u ovom slučaju, nije bilo posla koji nije zahtijevao aneks ugovora. Zar je tako teško upisati u opis poslova, recimo, rasvjetu ili ograde, ili boju, itd. Čudi me da nisu zaboravili u opis posla unijeti asfaltiranje? Također su naglo nicale šume, nećete vjerovati, pri sklapanju posla ih nije bilo, ali su onda onako zle (kakve već jesu) niknule i vinule se do nebesa i šta da se radi, još koji milijunčić i ruši. O bojanjima dok se ne padne u nesvijest da ne pričamo.
Sve u svemu, samo aneks ugovora oteo nam je je 2,2 milijarde kuna, prema preciznim izračunima. Onih 30% preplaćenih iznosi oko 9 milijardi kuna, ma šta je to barabama, sića!
Dakle, pilo se ludovalo, kurvalo, sprdalo i ljepilo novčanice na čelo, ali dođosmo i do najljepšeg dijela; Tko će to sve platiti???
Narod, narod je i dosad plaćao, narod će i ubuduće plaćati, jedino što ćemo sad malo imati status robova, ali nema veze, nekima je bilo lijepo, vrijedilo je! A i brže ćemo na more, izjavi jedne zgode Vesna Pusić. Ona sigurno hoće, 99% nas vjerojatno više neće!
Malo moramo osvijetliti i državu! Država ko svaka država na Balkanu, vodila se isto ko autoceste, dakle nikako, od 47% cjelokupne proizvodnje u Jugoslaviji sveli smo se na zemlju bez industrije, trebalo se spašavati, vele oni! Od koga su spasili društvenu imovinu? Pa od naroda, narod ne zna vladati, oni znaju, i zato smo tu gdje jesmo, nigdje! Buđenje je bolno, onih 30% što ih udjelismo Amerima ko Mamić tamburašima, one četke od 399 kuna stigoše na naplatu, kako platiti, ta država je u bankrotu i bez ovog.
I dođosmo do sjajne ideje, nevjerojatne, naprosto! Poklonit ćemo autoceste u koncesiju na 50 godina za par rata duga, a ostalo? Ostalo nek čekaju! Možda nećemo biti na vlasti pa ćemo očaj u kojem se tada nađemo okrenuti u svoju korist, napast ćemo vlast da je nesposobna, misle si oni. A narod? Ma narod je tu nebitan, tko je ikad išta pitao narod, ima da šuti i trpi.
Sad, kad smo razložili povijest problema red je dati i neku ideju kako dalje.
Pričamo o ovim ili onim rješenjima, o domoljublju, zalogu djeci, robijanju, prodati iz ovog razloga, ne prodati iz onog. Jok, što vele Turci, nije to više tema za raspravu i osjećaje.
Ovaj problem je riješiv jedino matematički i nikako drukčije.
Da bi se problem matematički riješio potrebno je znati sve parametre: Koliki je dug? Kad stiže koja rata na naplatu? Može li država podnijeti bez sloma te rate, ako ne može, svaki prigovor savjesti, svaka priča o domoljublju i sve ostale priče padaju u vodu? Mi moramo shvatiti da se predugo ponašamo kao pijani roditelji koji su sve profućkali, a sad gube kuću zbog dugova, i još se žale, zašto o tom nismo prije razmišljali, zašto smo dizali sulude kredite i poklanjali novce onima koje smo ionako preplatili? Računi uvijek stižu na naplatu, svijet je takav! Opravdanje: "Znate, ja sam idiot" ne funkcionira, "a kako ste se znali zaduživati i sprdati s novcima", reći će oni??? A i krivi smo, mi smo birali, i onda i sad! Kazna je zaslužena!
Dakle, kad smo sve to stavili na papir, trebamo napraviti projekcije dobiti i gubitka u sljijedećih jednu, dvije, tri, pet, deset i pedeset godina i vidjeti može li se izdržati ili ne! Ako ne, onda nema izbora, tako svijet funkcionira. No, opet, postoje inteligentni i manje inteligentni načini da se nešto učini, ako, npr. Prodaješ srebrninu kad si potpuno u propasti onaj tko kupuje to zna i ucjenjuje te, ukoliko se ova Vlada nakon par godina vladanja dovela u situaciju da autoceste hitno prodaje onda imamo ozbiljan problem. I, tu se vraćam na onaj dio o sjajnoj ideji o poklanjanju autocesta, matematika je matematika, a budale su budale, ukoliko se stvarno pokloni autocesta (50 godina koncesije) za ratu duga onda se tu definitivno radi o nečem sličnom veleizdaji! I to treba definitivno početi sankcionirati!
Zaključak, problem je samo matematički i riješavati ga se može samo pomoću matematike (kad se znaju svi parametri nije problem odabrati najpovoljniji mogući model, no meni se čini da se puno toga krije, ustvari, siguran sam u to, a kako se dosad radilo pitanje je i ima li tu i kakvih drugih motiva), naravno, ima tu još opcija, reprogram, obveznice i sl. Ali to opet sve spada pod matematiku! Nema tu niti jedna dobra opcija, no kad je već tako treba, kako rekoh (desetak puta) "matematički"odabrati najmanje štetnu!
Za plakanje smo malo zakasnili!
Poznato je da je ugovor s Bechtelom sklopljen direktnom nagodbom. Dakle, bez javnog natječaja, to je krimen broj jedan u ovoj nevjerojatnoj priči. Nepotrebno je objašnjavati čemu služe javni natječaji. Ali ipak, javnim natječajem dobije se najbolja ponuda, koja se prihvaća, ako zadovoljava sve uvjete! Toga, dakle, nije bilo, dogovaralo se na horuk i ko koga, dapače, sam potpisatelj ugovora tvrdio je da je cijena 30% veća nego da se išlo na javni natječaj, jer tako razvijamo dobre odnose sa Amerikom! Nestvarno!
Usput, Bechtelu su dodijeljivane i nagrade jer je, eto, prihvatio posao po samo 30% većoj cijeni.
Nadalje, nakon što su sklopili ugovore na taj način, odlučiše da to nije dosta i tek tu nastade stampedo! Neke od informacija o ludilu u kojem nitko od njih nije nedužan, niti jedna bitna stranka, niti državno odvjetništvo, nitko!!! Normalan čitatelj će odmahnuti rukom ako mu kažete da su se u wc-e na autoputevima stavljale četke koje koštaju 399 kuna, držači wc papira od 2500 kn, posuda za sapun 2000 kn... Ali da, istina je, nevjerojatno! Neshvatljivo!
Aneks ugovora, najveće zlo Hrvatske zadnjih dvadesetak godina, skoro kompletna pljačka provedena je ovim zakonom. Svaka dionica, svaki posao, svaki zarez imao je aneks ugovora. Inače, aneks ugovora služi tome da, ako se nešto zaboravi ili nepravilno formulira, da se ipak nekako završi. No, u ovom slučaju, nije bilo posla koji nije zahtijevao aneks ugovora. Zar je tako teško upisati u opis poslova, recimo, rasvjetu ili ograde, ili boju, itd. Čudi me da nisu zaboravili u opis posla unijeti asfaltiranje? Također su naglo nicale šume, nećete vjerovati, pri sklapanju posla ih nije bilo, ali su onda onako zle (kakve već jesu) niknule i vinule se do nebesa i šta da se radi, još koji milijunčić i ruši. O bojanjima dok se ne padne u nesvijest da ne pričamo.
Sve u svemu, samo aneks ugovora oteo nam je je 2,2 milijarde kuna, prema preciznim izračunima. Onih 30% preplaćenih iznosi oko 9 milijardi kuna, ma šta je to barabama, sića!
Dakle, pilo se ludovalo, kurvalo, sprdalo i ljepilo novčanice na čelo, ali dođosmo i do najljepšeg dijela; Tko će to sve platiti???
Narod, narod je i dosad plaćao, narod će i ubuduće plaćati, jedino što ćemo sad malo imati status robova, ali nema veze, nekima je bilo lijepo, vrijedilo je! A i brže ćemo na more, izjavi jedne zgode Vesna Pusić. Ona sigurno hoće, 99% nas vjerojatno više neće!
Malo moramo osvijetliti i državu! Država ko svaka država na Balkanu, vodila se isto ko autoceste, dakle nikako, od 47% cjelokupne proizvodnje u Jugoslaviji sveli smo se na zemlju bez industrije, trebalo se spašavati, vele oni! Od koga su spasili društvenu imovinu? Pa od naroda, narod ne zna vladati, oni znaju, i zato smo tu gdje jesmo, nigdje! Buđenje je bolno, onih 30% što ih udjelismo Amerima ko Mamić tamburašima, one četke od 399 kuna stigoše na naplatu, kako platiti, ta država je u bankrotu i bez ovog.
I dođosmo do sjajne ideje, nevjerojatne, naprosto! Poklonit ćemo autoceste u koncesiju na 50 godina za par rata duga, a ostalo? Ostalo nek čekaju! Možda nećemo biti na vlasti pa ćemo očaj u kojem se tada nađemo okrenuti u svoju korist, napast ćemo vlast da je nesposobna, misle si oni. A narod? Ma narod je tu nebitan, tko je ikad išta pitao narod, ima da šuti i trpi.
Sad, kad smo razložili povijest problema red je dati i neku ideju kako dalje.
Pričamo o ovim ili onim rješenjima, o domoljublju, zalogu djeci, robijanju, prodati iz ovog razloga, ne prodati iz onog. Jok, što vele Turci, nije to više tema za raspravu i osjećaje.
Ovaj problem je riješiv jedino matematički i nikako drukčije.
Da bi se problem matematički riješio potrebno je znati sve parametre: Koliki je dug? Kad stiže koja rata na naplatu? Može li država podnijeti bez sloma te rate, ako ne može, svaki prigovor savjesti, svaka priča o domoljublju i sve ostale priče padaju u vodu? Mi moramo shvatiti da se predugo ponašamo kao pijani roditelji koji su sve profućkali, a sad gube kuću zbog dugova, i još se žale, zašto o tom nismo prije razmišljali, zašto smo dizali sulude kredite i poklanjali novce onima koje smo ionako preplatili? Računi uvijek stižu na naplatu, svijet je takav! Opravdanje: "Znate, ja sam idiot" ne funkcionira, "a kako ste se znali zaduživati i sprdati s novcima", reći će oni??? A i krivi smo, mi smo birali, i onda i sad! Kazna je zaslužena!
Dakle, kad smo sve to stavili na papir, trebamo napraviti projekcije dobiti i gubitka u sljijedećih jednu, dvije, tri, pet, deset i pedeset godina i vidjeti može li se izdržati ili ne! Ako ne, onda nema izbora, tako svijet funkcionira. No, opet, postoje inteligentni i manje inteligentni načini da se nešto učini, ako, npr. Prodaješ srebrninu kad si potpuno u propasti onaj tko kupuje to zna i ucjenjuje te, ukoliko se ova Vlada nakon par godina vladanja dovela u situaciju da autoceste hitno prodaje onda imamo ozbiljan problem. I, tu se vraćam na onaj dio o sjajnoj ideji o poklanjanju autocesta, matematika je matematika, a budale su budale, ukoliko se stvarno pokloni autocesta (50 godina koncesije) za ratu duga onda se tu definitivno radi o nečem sličnom veleizdaji! I to treba definitivno početi sankcionirati!
Zaključak, problem je samo matematički i riješavati ga se može samo pomoću matematike (kad se znaju svi parametri nije problem odabrati najpovoljniji mogući model, no meni se čini da se puno toga krije, ustvari, siguran sam u to, a kako se dosad radilo pitanje je i ima li tu i kakvih drugih motiva), naravno, ima tu još opcija, reprogram, obveznice i sl. Ali to opet sve spada pod matematiku! Nema tu niti jedna dobra opcija, no kad je već tako treba, kako rekoh (desetak puta) "matematički"odabrati najmanje štetnu!
Za plakanje smo malo zakasnili!
Nema komentara:
Objavi komentar