U današnje vrijeme opće informatizacije mediji su ti
koji imaju nemjerljivu moć, imaju mogućnost prikazati sliku svijeta
onakvog kakav je. No to ne rade, čak dapače, svu svoju moć predali su u
ruke onih koji imaju stvarnu moć.
Ne zaboravimo: moć imaju oni koji posjeduju novac i oružje, tim redoslijedom. Za ove istine imamo nebrojene dokaze, o dokazima malo kasnije, zasad ćemo početi s lakšim temama.
Kako novinari pišu? Što urednici traže? Koliko je istina prihvatljiva? Može li čovjek koji objektivno razmišlja probiti se s istinom?
Prosječni novinari, pod prosječnim novinarima mislim na sve one koji ne pišu o istinama, koji izvrću stvarnost zbog interesa, koji bi za šaku dolara prodali vlastitu zemlju, obitelj, čast, istinu, takvih je većina. Prosječni novinar boji se vlasti, onih koji imaju moć, novac... Prosječni novinar mrzi iz dna duše one koji imaju snagu oduprijeti se onome čemu se on nije mogao oduprijeti, laž mu je istina, a ako mu se istina argumentirano prikaže on se pretvara u besprizornog nasilnika.
Iznadprosječan novinar je sve obrnuto od prosječnog novinara, nerijetko su takvi novinari nagrađeni pretižnim nagradama, ukoliko se za njih čuje u svijetu, inače im ostaju samo bol i patnja, a što redovito ide uz pisanje istine.
Prosječan novinar piše o temama koje nisu važne ili o važnim temama piše na način da probleme relativizira, obavezno ubacuje laži. Najčešći primjer je postavljanje lažnih premisa i izvođenje zaključaka iz istih, a kako znamo, iz premisa koja ne odgovaraju istini ne možemo doći do istine, osim slučajno, naravno. Izlišno je govoriti o tome da samo iz istinitih premisa, ispravnim zaključivanjem, možemo doći do ispravne i istinite konkluzije. Čovjek bi pretpostavio da to svi novinari znaju, no ne! Ne i ne, nevjerojatna je činjenica da oni koji se bave pisanjem takve stvari ne znaju?
Prosječan novinar u jednom tekstu ima manje-više redovito kontradiktorne rečenice, logički nepovezane zaključke, obavezno i zaključke koji se nalaze u popisu osnovnih logičkih pogrešaka. Također ne barata ni osnovnim pojmovima i nerijetko je slučaj da se ne zna čak ni osnovno značenje nekog pojma, a kamoli šire značenje.
Iznadprosječnom novinaru su sve ove stvari poznate, jer se zasigurno obrazovao i van osnovnog obrazovanja struke, a bespredmetno je i pričati o tome da; ukoliko želimo biti, npr. politički novinar, potrebno je poznavati povijest, logiku, sociologiju, etiku..., i najvažnije - težiti istini! Ova težnja istini nije bogomdana. Čovjek, napornim trudom na svom usavršavanju postiže jedno oslobađajuće stanje. Mjera oslobađanja je spremnost da prihvatimo svoju nesavršenost i da se borimo protiv nje, onaj trenutak kad pomislimo da smo bogomdani i da sve znamo, odnosno kad više nismo u stanju, niti na osnovu argumenata, promijeniti mišljenje, to je krajnji stupanj naše inteligencije, odnosno neinteligencije.U principu, prva težnja ka istini je nemiran duh, osjećaj da nam nešto fali, dok god to imamo tražit ćemo istinu, ma koliko koštalo! Istina je ono što nemirnom duhu fali! S druge strane stoje oni koji vjeruju u sebe – "nepogrešivi" ili "nepogrešivo ograničeni".
Urednici uredno traže pitke, lagane, tekstove, bitno je tko je napisao, forma, istina je sporedna, o smislenosti teksta također ne razmišljaju. Prvo pravilo, bitno je tko je napisao, javnosti poznata osoba, npr. jer takvi tekstovi više se čitaju, a onda je veća zarada, oni se čak ni ne srame to reći. Dugo pravilo, forma, ukoliko se zadovolji forma pitkosti opet će više ljudi čitati, a to znači veću zaradu. Nadalje, ideološka obojenost teksta, ukoliko tekst slijedi ideologiju kojoj pripadaju urednici apsolutno je jasno da će se drukčije tretirati, istina je ovdje najmanje bitna. Sve u svemu, zarada je konačni cilj, ne treba zanemariti ni ideološku komponentu, no u konačnici, i u ovom slučaju dolazimo do zarade, jer podržavati neku ideologiju znači očekivati neke povlastice - zaradu, korist!
Istina!!!
Istina u novinarskom poslu rijetka je biljka. Istinu se izlaže samo u bezazlenim slučajevima. Branitelji novinara i novinarstva s ovim se neće složiti, no lako je dokazati da griješe. Gotovo svi novinari sljedbenici su neke ideologije ili više njih i kao takvi uredno natežu argumente u korist svoje ideologije, opće dobro tu nije na prvom mjestu, to je odmah jasno, jer svatko tko slijedi bilo koju ideologiju one koji nisu sljedbenici te ideologije karakterizira kao pogrešne, argumenti tu ne pomažu. Nebrojeno je primjera novinarskih ideoloških nasrtaja i hajki. Jedan od primjera je i neviđena hajka na Ž. Markić. Iako je Markić samo artikulirala i argumentirala stav tradicionalista i ni u kojem slučaju nije povrijedila zakon ili bilo koju normu ideološki obojeni novinari razapeli su je kao nikada nikoga. Također su, recimo, ti isti novinari razapeli K. V. Krišto jer se usudila objaviti dokaze da je spolni odgoj (seksualna revolucija) započeo silovanjem preko 350 djece od 5 mj. do 14 g. Iako je podatak nesporan i nije ga tajio ni ideolog seksualne revolucije A. Kinsey, jedino što je on tvrdio je da su to prepričavanja pedofila, a on je to samo pisao. Bilo kako bilo, Kinsey je na temelju toga zaključio da su djeca seksualna bića od rođenja, prema tome i seksualni objekti. Dakle, prema novinarima, nije grijeh silovati novorođenčad, ali je strahovit grijeh o tome pisati??? Ovo je ogledni primjer novinarske hajke zbog pisanja istine.
U svijetu imamo još strašnije primjere. Nakon 11-og rujna sve Američke i većina zapadnih novinarskih kuća upregle su snage da dokažu Iračku upletenost u te događaje. Kao što već znamo, Amerika je okupirala Irak, više od pola milijuna ljudi je ubijeno, od toga preko 50 000 djece i nikom ništa, naknadno je dokazano da Talibani od Sadama nisu imali većeg neprijatelja, pala je pokoja ostavka i to je to, no ne i novinarska? Treba li ovome što dodati? Kad bi svijet funkcionirao po principu pravde za ove žrtve trebalo bi odgovarati i tisuće novinara zločinaca, no ne funkcionira tako. I dan danas se krije da je napad na Irak čisto zauzimanje iračkih naftnih izvora i zauzimanje geostrateške točke za daljnju pljačku, milijuni mrtvih su kolateralne žrtve i novinarima nebitni.
Kako objasniti šokiranost kompletne zapadne štampe ubojstvom američkog ambasadora! Strašno je bilo gledati te slike patnje i užasa, a 50 000 Iračke ubijene djece, nebitno. M Albright, na pitanje što misli o tome, hladno je izjavila "Računali smo na to"! Zar je to samo meni čudno? Zar na ovom svijetu više nema ljudskih bića? U Ruandi je u 3 mjeseca ubijeno oko milijun ljudi, to nije bila tako strašna vijest kao ubojstvo jednog bijelca, valjda je jasno da milijun crnaca nema istu vrijednost kao jedan bijelac? Strašno!
Zapadni svijet uživio se da je civiliziran no u očima bilo kojeg normalnog bića najobičnije je leglo užasa i nemorala, dno dna i smeće evolucije. Duboko se sramim što sam pripadnik te zapadne civilizacije i bijelac!!!
Slična situacija je i u Siriji, navodno je Asad zločest prema političkim protivnicima, a onda tu nastupaju jahači apokalipse – novinari. Pobunjenike se tretira kao oslobodioce, a kad ti isti pobunjenici ubijaju civile, kršćane, javno kolju, spaljuju kompletna sela ili kad zarobe pripadnike UN-a, o tom se šuti, odnosno takvi događaji se umanjuju. Nakon prvog jahača nastupa drugi, on sije smrt ognjem i mačem i uzima ono što je odredio kao plijen. Žrtve nisu bitne, ionako nisu njihove.
Nije potrebno biti nešto naročito inteligentan da se poveže uvoz zapadnog tipa demokracije i smrt milijuna u pogođenim područjima. Novinari tu imaju glavnu ulogu, novinari su ti koji stvaraju mnijenje o ovom ili onom državniku na Bliskom istoku, recimo, o ovoj ili onoj državi. A to rade na najstrašniji način, lažima, lažnom slikom ciljane države ili područja. Novinari su, kako već rekosmo, prvi glasnici smrti, prvi jahači apokalipse, zločinci bez pandana!
Primjer koliko je važna istina je i podatak da je WHO preporučio cjepivo kojim je samo u Europi ubijeno preko 250 000 djece, koliko ljudi zna za taj podatak, zar je to sitnica? Zar novinari ne bi trebali tako strašne stvari dati na sva zvona? Nebitno, bar novinarima!!!
Primjera je bezbroj, jedan od njih je i Irska novinarska kuća RTE , ažurno su poslali ekipu u Keniju i prenijeli tvrdnje gđe. Veneranda da ju je svećenik Reynolds silovao i da je njezina kćer njegovo dijete, nakon što je svećenik kažnjen DNK analiza je pokazala da dijete nije njegovo, a što još nije istina ostaje otvoreno. Mala je utjeha što je direktor televizije podnio ostavku zbog tog slučaja, šteta je napravljena. Ovim ne branimo Crkvu kao takvu, ali je jasno (nije ovo jedini primjer) da je većina novinara neobjektivna i da postupaju po principu čopora hijena. Rijetki idu do kraja, istina ih najčešće ne zanima.
Poznato je i da BBC i New York Times sebi pridaju velike zasluge u raskrinkavanju pedofilije u RKC, a onda šok! Legenda i voditelj na BBC-u Jimmy Saville seksualno zlostavljao stotine djece! Kako je to moguće? Kako je moguće da su oni koji se tobože bore protiv neke pošasti ustvari jedni od najgorih? Moguće je, sve je moguće, mediji nam kroje sudbinu, oni odlučuju o aktualnim vrijednostima, o istini, o trendovima, o tome tko i kako smije pisati, o tome tko je zločinac i terorist, a tko žrtva, to što njihove priče najčešće ne odgovaraju istini nema veze. Kad su u pitanju najveći zločini onda su redovito na strani onih koji najviše ubijaju! Dio o BBC, RTE I svećeniku Reynoldsu preuzet iz članka Ivice Šole.
http://laudato.hr/Kolumne/Prvi-petak/Zastitimo-djecu-od-zastitnika-djece-!.aspx
I zato, odgovorno tvrdim – Mediji su bešćutni vijesnici smrti, neodgovorni tvorci iluzija i prvi i najstrašniji jahač apokalipse!
A evo i misli "o medijima" tvorca modernih medija:
Ako kažete dovoljno veliku laž i stalno je ponavljate, ljudi će na kraju u nju povjerovati. Laž može poslužiti jako dugo vremena dok politika i država rade što ih je volja pod okriljem takve propagandne laži. Ako je potrebno, država može uz pomoć laži ukloniti neprijatelje, skriti istinu i stvoriti smrtne neprijatelje uz svesrdnu pomoć propagande. Prema tome je istina najveći neprijatelj države. Mi smo stvorili Treći Reich na račun propagande...
Joseph Goebbels
Ne zaboravimo: moć imaju oni koji posjeduju novac i oružje, tim redoslijedom. Za ove istine imamo nebrojene dokaze, o dokazima malo kasnije, zasad ćemo početi s lakšim temama.
Kako novinari pišu? Što urednici traže? Koliko je istina prihvatljiva? Može li čovjek koji objektivno razmišlja probiti se s istinom?
Prosječni novinari, pod prosječnim novinarima mislim na sve one koji ne pišu o istinama, koji izvrću stvarnost zbog interesa, koji bi za šaku dolara prodali vlastitu zemlju, obitelj, čast, istinu, takvih je većina. Prosječni novinar boji se vlasti, onih koji imaju moć, novac... Prosječni novinar mrzi iz dna duše one koji imaju snagu oduprijeti se onome čemu se on nije mogao oduprijeti, laž mu je istina, a ako mu se istina argumentirano prikaže on se pretvara u besprizornog nasilnika.
Iznadprosječan novinar je sve obrnuto od prosječnog novinara, nerijetko su takvi novinari nagrađeni pretižnim nagradama, ukoliko se za njih čuje u svijetu, inače im ostaju samo bol i patnja, a što redovito ide uz pisanje istine.
Prosječan novinar piše o temama koje nisu važne ili o važnim temama piše na način da probleme relativizira, obavezno ubacuje laži. Najčešći primjer je postavljanje lažnih premisa i izvođenje zaključaka iz istih, a kako znamo, iz premisa koja ne odgovaraju istini ne možemo doći do istine, osim slučajno, naravno. Izlišno je govoriti o tome da samo iz istinitih premisa, ispravnim zaključivanjem, možemo doći do ispravne i istinite konkluzije. Čovjek bi pretpostavio da to svi novinari znaju, no ne! Ne i ne, nevjerojatna je činjenica da oni koji se bave pisanjem takve stvari ne znaju?
Prosječan novinar u jednom tekstu ima manje-više redovito kontradiktorne rečenice, logički nepovezane zaključke, obavezno i zaključke koji se nalaze u popisu osnovnih logičkih pogrešaka. Također ne barata ni osnovnim pojmovima i nerijetko je slučaj da se ne zna čak ni osnovno značenje nekog pojma, a kamoli šire značenje.
Iznadprosječnom novinaru su sve ove stvari poznate, jer se zasigurno obrazovao i van osnovnog obrazovanja struke, a bespredmetno je i pričati o tome da; ukoliko želimo biti, npr. politički novinar, potrebno je poznavati povijest, logiku, sociologiju, etiku..., i najvažnije - težiti istini! Ova težnja istini nije bogomdana. Čovjek, napornim trudom na svom usavršavanju postiže jedno oslobađajuće stanje. Mjera oslobađanja je spremnost da prihvatimo svoju nesavršenost i da se borimo protiv nje, onaj trenutak kad pomislimo da smo bogomdani i da sve znamo, odnosno kad više nismo u stanju, niti na osnovu argumenata, promijeniti mišljenje, to je krajnji stupanj naše inteligencije, odnosno neinteligencije.U principu, prva težnja ka istini je nemiran duh, osjećaj da nam nešto fali, dok god to imamo tražit ćemo istinu, ma koliko koštalo! Istina je ono što nemirnom duhu fali! S druge strane stoje oni koji vjeruju u sebe – "nepogrešivi" ili "nepogrešivo ograničeni".
Urednici uredno traže pitke, lagane, tekstove, bitno je tko je napisao, forma, istina je sporedna, o smislenosti teksta također ne razmišljaju. Prvo pravilo, bitno je tko je napisao, javnosti poznata osoba, npr. jer takvi tekstovi više se čitaju, a onda je veća zarada, oni se čak ni ne srame to reći. Dugo pravilo, forma, ukoliko se zadovolji forma pitkosti opet će više ljudi čitati, a to znači veću zaradu. Nadalje, ideološka obojenost teksta, ukoliko tekst slijedi ideologiju kojoj pripadaju urednici apsolutno je jasno da će se drukčije tretirati, istina je ovdje najmanje bitna. Sve u svemu, zarada je konačni cilj, ne treba zanemariti ni ideološku komponentu, no u konačnici, i u ovom slučaju dolazimo do zarade, jer podržavati neku ideologiju znači očekivati neke povlastice - zaradu, korist!
Istina!!!
Istina u novinarskom poslu rijetka je biljka. Istinu se izlaže samo u bezazlenim slučajevima. Branitelji novinara i novinarstva s ovim se neće složiti, no lako je dokazati da griješe. Gotovo svi novinari sljedbenici su neke ideologije ili više njih i kao takvi uredno natežu argumente u korist svoje ideologije, opće dobro tu nije na prvom mjestu, to je odmah jasno, jer svatko tko slijedi bilo koju ideologiju one koji nisu sljedbenici te ideologije karakterizira kao pogrešne, argumenti tu ne pomažu. Nebrojeno je primjera novinarskih ideoloških nasrtaja i hajki. Jedan od primjera je i neviđena hajka na Ž. Markić. Iako je Markić samo artikulirala i argumentirala stav tradicionalista i ni u kojem slučaju nije povrijedila zakon ili bilo koju normu ideološki obojeni novinari razapeli su je kao nikada nikoga. Također su, recimo, ti isti novinari razapeli K. V. Krišto jer se usudila objaviti dokaze da je spolni odgoj (seksualna revolucija) započeo silovanjem preko 350 djece od 5 mj. do 14 g. Iako je podatak nesporan i nije ga tajio ni ideolog seksualne revolucije A. Kinsey, jedino što je on tvrdio je da su to prepričavanja pedofila, a on je to samo pisao. Bilo kako bilo, Kinsey je na temelju toga zaključio da su djeca seksualna bića od rođenja, prema tome i seksualni objekti. Dakle, prema novinarima, nije grijeh silovati novorođenčad, ali je strahovit grijeh o tome pisati??? Ovo je ogledni primjer novinarske hajke zbog pisanja istine.
U svijetu imamo još strašnije primjere. Nakon 11-og rujna sve Američke i većina zapadnih novinarskih kuća upregle su snage da dokažu Iračku upletenost u te događaje. Kao što već znamo, Amerika je okupirala Irak, više od pola milijuna ljudi je ubijeno, od toga preko 50 000 djece i nikom ništa, naknadno je dokazano da Talibani od Sadama nisu imali većeg neprijatelja, pala je pokoja ostavka i to je to, no ne i novinarska? Treba li ovome što dodati? Kad bi svijet funkcionirao po principu pravde za ove žrtve trebalo bi odgovarati i tisuće novinara zločinaca, no ne funkcionira tako. I dan danas se krije da je napad na Irak čisto zauzimanje iračkih naftnih izvora i zauzimanje geostrateške točke za daljnju pljačku, milijuni mrtvih su kolateralne žrtve i novinarima nebitni.
Kako objasniti šokiranost kompletne zapadne štampe ubojstvom američkog ambasadora! Strašno je bilo gledati te slike patnje i užasa, a 50 000 Iračke ubijene djece, nebitno. M Albright, na pitanje što misli o tome, hladno je izjavila "Računali smo na to"! Zar je to samo meni čudno? Zar na ovom svijetu više nema ljudskih bića? U Ruandi je u 3 mjeseca ubijeno oko milijun ljudi, to nije bila tako strašna vijest kao ubojstvo jednog bijelca, valjda je jasno da milijun crnaca nema istu vrijednost kao jedan bijelac? Strašno!
Zapadni svijet uživio se da je civiliziran no u očima bilo kojeg normalnog bića najobičnije je leglo užasa i nemorala, dno dna i smeće evolucije. Duboko se sramim što sam pripadnik te zapadne civilizacije i bijelac!!!
Slična situacija je i u Siriji, navodno je Asad zločest prema političkim protivnicima, a onda tu nastupaju jahači apokalipse – novinari. Pobunjenike se tretira kao oslobodioce, a kad ti isti pobunjenici ubijaju civile, kršćane, javno kolju, spaljuju kompletna sela ili kad zarobe pripadnike UN-a, o tom se šuti, odnosno takvi događaji se umanjuju. Nakon prvog jahača nastupa drugi, on sije smrt ognjem i mačem i uzima ono što je odredio kao plijen. Žrtve nisu bitne, ionako nisu njihove.
Nije potrebno biti nešto naročito inteligentan da se poveže uvoz zapadnog tipa demokracije i smrt milijuna u pogođenim područjima. Novinari tu imaju glavnu ulogu, novinari su ti koji stvaraju mnijenje o ovom ili onom državniku na Bliskom istoku, recimo, o ovoj ili onoj državi. A to rade na najstrašniji način, lažima, lažnom slikom ciljane države ili područja. Novinari su, kako već rekosmo, prvi glasnici smrti, prvi jahači apokalipse, zločinci bez pandana!
Primjer koliko je važna istina je i podatak da je WHO preporučio cjepivo kojim je samo u Europi ubijeno preko 250 000 djece, koliko ljudi zna za taj podatak, zar je to sitnica? Zar novinari ne bi trebali tako strašne stvari dati na sva zvona? Nebitno, bar novinarima!!!
Primjera je bezbroj, jedan od njih je i Irska novinarska kuća RTE , ažurno su poslali ekipu u Keniju i prenijeli tvrdnje gđe. Veneranda da ju je svećenik Reynolds silovao i da je njezina kćer njegovo dijete, nakon što je svećenik kažnjen DNK analiza je pokazala da dijete nije njegovo, a što još nije istina ostaje otvoreno. Mala je utjeha što je direktor televizije podnio ostavku zbog tog slučaja, šteta je napravljena. Ovim ne branimo Crkvu kao takvu, ali je jasno (nije ovo jedini primjer) da je većina novinara neobjektivna i da postupaju po principu čopora hijena. Rijetki idu do kraja, istina ih najčešće ne zanima.
Poznato je i da BBC i New York Times sebi pridaju velike zasluge u raskrinkavanju pedofilije u RKC, a onda šok! Legenda i voditelj na BBC-u Jimmy Saville seksualno zlostavljao stotine djece! Kako je to moguće? Kako je moguće da su oni koji se tobože bore protiv neke pošasti ustvari jedni od najgorih? Moguće je, sve je moguće, mediji nam kroje sudbinu, oni odlučuju o aktualnim vrijednostima, o istini, o trendovima, o tome tko i kako smije pisati, o tome tko je zločinac i terorist, a tko žrtva, to što njihove priče najčešće ne odgovaraju istini nema veze. Kad su u pitanju najveći zločini onda su redovito na strani onih koji najviše ubijaju! Dio o BBC, RTE I svećeniku Reynoldsu preuzet iz članka Ivice Šole.
http://laudato.hr/Kolumne/Prvi-petak/Zastitimo-djecu-od-zastitnika-djece-!.aspx
I zato, odgovorno tvrdim – Mediji su bešćutni vijesnici smrti, neodgovorni tvorci iluzija i prvi i najstrašniji jahač apokalipse!
A evo i misli "o medijima" tvorca modernih medija:
Ako kažete dovoljno veliku laž i stalno je ponavljate, ljudi će na kraju u nju povjerovati. Laž može poslužiti jako dugo vremena dok politika i država rade što ih je volja pod okriljem takve propagandne laži. Ako je potrebno, država može uz pomoć laži ukloniti neprijatelje, skriti istinu i stvoriti smrtne neprijatelje uz svesrdnu pomoć propagande. Prema tome je istina najveći neprijatelj države. Mi smo stvorili Treći Reich na račun propagande...
Joseph Goebbels
Nema komentara:
Objavi komentar