Intervju s Predsjednikom i Čovjekom - Jose Mujicom

Zalazak sunca bio je prekrasan. Dok sam šetajući poljem razmišljao o prolaznosti života i potpunom slomu ljudskosti u ovom užasnom dobu izvrnutih vrijednosti i i praznih, bolesno pohlepnih poluljudi, usput sam držao oko na toj vatrenoj crvenoj kugli. 

Iako na zalasku, toplina je zračila toliko da sam osjetio kako pokreće svaki atom u meni, svoj svoga poznaje, ta ipak smo stvoreni od istog materijala. atomi u nama, iskovani u zvjezdanim radionicama, nisu imuni na zov iste vrste. Neki tu kemiju zovu i ljubav, dok neki Sunce ne bi primjetili ni da se spotaknu o njega.

I tako šetajući dođoh do ruba polja i do starca koji je vješto i s ljubavlju obrađivao vrt, kad me spazi, starina se uspravi:

"Dobro veče mladiću", "dobra Vam večer, časna starino", odgovorih ja.

"Malo u šetnju, ha", nastavi starina, "I da i ne", rekoh. "Ma da, a onda sigurno mene trebaš mladiću?"

"I ne znate koliko, časni starče". "Mislim, čuo sam da ovdje živite i šetao sam se nadajući se da ću Vas sresti i malo popričati, naučiti nešto."

 "Ako je tako nema problema, idemo zapaliti vatricu, sjesti i pričati, novinar si, zar ne mladiću?"
"Nisam djede, smijem Vas zvati djede? Ja sam samo jedan od onih koji čitav život traže, a da ni ne znaju što traže, sad znam da sam Vas tražio djede."

"Dijete drago, smiješ me zvati djede, a kad smo već rođaci onda te molim da mi se i obraćaš kao svom djedu, dakle pređimo na ti."

"Dobro, djede."

Djed naloži vatru na ognjištu ispred kućice, utom se već potpuno smrači i mi sjedosmo.

"Pitaj", prozbori djed, dok je vatra pucketala i izazivala u meni toplinu, ali i neki pritajeni strah da nešto pogrešno radimo?

"Pa, za početak bih te pitao nešto o vatri, djede, naime, u mojoj državi nas koji cijenimo rad, milosrđe, žrtvu, žuljevite ruke i karakter, nazivaju ognjištarcima, a to je po njima nešto pogrešno, zaostalo, primitivno?"

Djed se vidno rastuži, malo pročačka žar i započe:

"Da, dragi moj mladiću, ima takvih neumnih ljudi, no to nisu ljudi koje treba slijediti ili slušati, to su redovito ljudi bez vatre u sebi, bez karaktera i ljubavi. Jer, ne zaboravi drago dijete, vatra je i simbol energije, pročišćenja, Sunce je vatra, vatra je ljubav, oni koji u svom srcu nemaju vatru nemaju ljubav, vatra je ono što pokreće, a to oni nemaju i ne razumiju, stoga sve koji posjeduju vatru u bilo kojem obliku preziru i smatraju pogrešnima. No ipak, i oni poznaju jedan oblik vatre, mržnju, njihova vatra je jedan od oblika vatre koji ima samo jedan cilj, uništenje svega, s jedne strane ih treba i razumjeti, oni su svjesni da im nedostaje temeljni element života, ljubav – vatra, i znaju da su jalovi, stoga ipak koriste vatru mržnje da pobrišu sve, uključujući i sebe iz ovog postojanja, čak - prvenstveno sebe, jer osjećati da nemaš svrhu, da si prazna materija, ljuštura bez života, stravičan je oblik postojanja, oblik koji sam za sebe zahtjeva poništenje, mržnja je njihova vatra spasa i olakšanje kad znaju da ima lijeka životu bez temelja, smrt. Mržnja vodi u smrt, izbavljenje, a to je i glavni razlog zašto nikad ne odustaju od mržnje te isprazne dekadentne ljušture što vas (nas) pogrdno nazivaju ognjištarcima"

"Da, lijepo, znaš djede već sam mislio da je voljeti vatru, prijatelje, obitelj, domovinu nešto sasvim pogrešno, ali sad znam da se nemamo čega sramiti, razloga imamo samo za ponos."

"Tradicija, običaj, vrijednosti, stvari su koje se mora čuvati kao zjenicu oka svojega, jer smo bez toga samo životinje, pa čak i životinje imaju običaje i uglavnom znaš što od koje možeš očekivati, a ovi što mrze sve te bitne stvari mrze ih i negiraju iz samo jednog razloga: oni žele svijet bez pravila, svijet u kojima će oni i samo oni stvarati ad hoc pravila, onako kako njima paše. U takvom svijetu bez općenitih vrijednosti manjina sebi dozvoljava terorizirati, pljačkati i ponižavati većinu, pljačkati je ključna riječ, ponižavanje je popratna pojava kojom se opravdava pljačka i obespravljivanje većine, ponižavanjem se kao dokazuje da većina zaslužuje biti opljačkana, jer je eto, neuka i zaostala. Zato, drago dijete, borite se svim srcem svojim i svom dušom svojom protiv ovih tobože modernih, a u stvari primitivnih, dekadentnih i zaostalih pljačkaša bez uma i duše."

Sjedili smo i razmišljali, djed o cvijeću, ja o djedu, kako se postane takav Čovjek, razmišljao sam!

Djede, zanima me nešto: Dugo si bio predsjednik, 90% svoje plaće davao si siromašnima, a sebi ostavljao minimum...", "Pa i drugi trebaju živjeti, mnogi žive i sa manje od mene", "...da, naravno, al dragi djede, to još nitko nije ni rekao, a kamoli živio? To da dijeli uredno novce i da do zadnjeg živi na taj način?"

"Ne vjerujem da nema još takvih, mora nas biti više ovakvih, a ne znam ni u čemu je tu herojstvo? Ja sam zadovoljan što imam cvijeće koje uzgajam, pokoju voćkicu, nešto blaga, zalazak sunca, čist zrak, dobre prijatelje, pa i drugi moraju živjeti, a i što će mi više? A kako kod vas živi predsjednik?"

"Kako kod nas živi predsjednik? Pa evo, bivši predsjednik je imao godišnje oko 7 milijuna eura na raspolaganju, plaću preko 3 tisuće eura, sve troškove plaćene, skupe limuzine, osiguranja i još milijun beneficija..."

"Pa vi ste stravično bogata zemlja?" začudi se djed Joso.

"Ne, nismo, čak dapače, propast na sve strane, 20% nezaposlenih, Par stotina tisuća radnika ne prima plaću, od onih koji rade više od polovice nema za osnovne potrebe, vanjski dug galopira u nebo, dugove više nemamo čim plaćati...",

"A predsjednik vam troši 7 milijuna eura godišnje na ništa, pa radi li nešto korisno?"

"Ne, upravo sad je izubio izbore jer nije mogao navesti apsolutno ništa što je radio!"

"Strašno", reče djed Joso, "Pa dobro da je otišao, a sad ćete valjda nešto poduzeti po tom pitanju?"

"Nadam se i ja djede."

"Nego, reci mi kako će on sad bez svih tih cicimicija kad ode u mirovinu, a ide valjda u mirovinu, jel star?"
"Ne ide u mirovinu, nema ni šezdeset, najprije je lagao da će se vratiti na pravni fakultet i pošteno zarađivati za život, znate on je profesor prava, a onda je ipak odlučio da će uzeti još godinu dana plaću na koju, eto, ima pravo."

"Ma dobro, političari lažu, pravnik, što ćeš, a kolika mu je plaća?"

"Oko 23 000 kuna, plus još toliko za davanja državi, pola godine u punom iznosu, a onda pola od toga, to je oko 414 000 ili oko 55 000 eura."

"55 000 eura za ne raditi ništa, ma vi ste stravično bogata zemlja, vjerojatno i najbogatija zemlja na svijetu?"
"Ma nismo djede, al oni to sebi tako namještaju, a narod umire od gladi, djeca stoje u redovima za hranu u pučkoj kuhinji, nema za lijekove za najteže bolesnike, nema za aparate, režije po bolnicama, teško oboljela djeca u dječjim bolnicama žive u groznim uvjetima, ma nema za ništa, al za njih ima, ne možemo mi tu ništa."

"Djeca stoje u redovima za besplatan obrok u pučkoj kuhinji, teško bolesna djeca borave u užasnim uvjetima, a političari sebi namještaju bolesne apanaže, strašno!!!" Jauknu djed.

"Ma nije to sve djede, još hrpa njih iz njegovog tima ima ova prava i skoro jednako visoke plaće."

"I ovi ništa ne rade i primaju tolike plaće? Bogme ste vi stravično bogata zemlja, a veliš da toliko siromašnih i gladnih, ja to ne razumijem, kakvi su to ljudi, ima li to dušu? Ti sinko znaš da sam ja ljevičar i da ja kao takav smatram da je biti socijalno osjetljiv osnova ljudskog bića i postojanja. Kako da ja živim u stravičnoj raskoši ako su svi oko mene gladni? A taj predsjednik je koje opcije?"

Ljevičar, i to uvjereni, dragi djede."

"Ma daj, ne zafrkavaj, možda sam star ali nisam budala, kakav je to ljevičar koji nema ni kapi socijalne osjetljivosti, ljubavi za svoje sugrađane, drugove, radnike?"

"Nikakav djede, ali to sam te i htio pitati, kakva je to ova moderna ljevica koja se kune u socijalu, a skuplja stanove ko Sanader satove (bivši premijer), skuplja milijune na računima, organizira legalni reket čitave svoje zemlje, voze naskuplje limuzine, kupuju najskuplje mobitele i stolove za urede, daju milijune za kupatila, dijele po desetke milijuna smiješnih, beskamatnih kredita sebi i svojima, a ne daju sto tisuća za kisik djeci kojoj je kisik život, kakvi su to ljudi, ljevičari?"

"Nikakvi, to su lažnjaci i podivljale životinje bez ičeg ljudskog, ma čuo sam za tog Sanadera, ali nisam čuo za ovog kolekcionara stanova i novaca, a šta on ima desetke djece kad mu treba toliko stanova i novaca?"

"Nema, ima jedno dijete."
 
"Aha, pa da, to je to. Svijet je potpuno poludio, pohlepa, pa još pohlepe, pa bolest karaktera i duše, a što će mu toliki stanovi, ne može istovremeno živjeti ni u dva, niti to može njegovo dijete. Niti može do kraja života potrošiti ušteđevinu. I onda se on smatra ljevičarem, jadno i žalosno, jadno i odvratno, sramota, sad me je čak sramota što se ja smatram ljevičarem uz takve ljevičare."

"Ali nije to sve, predsjednik čak ima pravo na doživotni Ured bivšeg predsjednika, uz oko milijun kuna godišnje, to pravo već koristi ovaj što je bio prije ovoga, taj je isto zanimljiv, dilao vojne tajne, izdavao i pljuvao svoju zemlju, tu su isti, jer i ovaj je zadnji pljuvao svoju zemlju i građane gdje god je stigao."
"Svašta, izdavati svoju zemlju smrtni je grijeh, to je prvo pravilo, nije mi jasno kako uopće narod izabere nekoga tko ne voli svoju zemlju? Voljeti svoju zemlju osnovna je osobina predsjednika, jer što će ti sva pamet svijeta ako je koristiš da naudiš svojoj zemlji i svojim ljudima? Što će ti sto fakulteta ako znanje koristiš na štetu onih koje predstavljaš?

A ovim beneficijama kod vas nema kraja, mislim da je narod gladan upravo zbog ovakvih beskrupuloznih karaktera, oni su vrh i glava tog užasnog i pljačkaškog sistema, riba smrdi od glave, od glave se i čisti."
"Dakle djede, sad kad si čuo djelić naših običaja, što misliš o svemu tome, onako, općenito?"

"Prvo, užasnut sam, al' stvarno, vaši su političari nešto što se uopće ne može zvati ljudima. Ljudi, ako su ljudi imaju srce, dušu, vide patnju drugih, suosjećaju, ne mogu sretno živjeti u deset stanova i kuća, dok istovremeno djeca nemaju krov nad glavom ili im i taj krov oduzimaju zbog trideset puta manjeg duga. Ljudi, ako su ljudi, pokušavaju na ovome svijetu poticati ravnopravnost, ekonomsku jednakost, ne mora to biti baš potpuna jednakost, neka kapitalisti imaju više, neka oni koji više rade, ili su pametniji, imaju više, ali kad su političari truli bogataši onda je to zasigurno čisto nakazni sistem, političar, ako je političar i ako je čovjek treba se osobnim primjerom zalagati za većinu, ta većina je redovito najsiromašnija, političar koji je nešto suprotno toj većini je običan lopov, ma ne običan lopov, takav je političar oličenje odvratnog uma i karaktera i smrt za tu većinu koju on kao zastupa. Takav će političar bez problema zaštiti kriminalce i dopustiti da radnici ostanu bez igdje ičega, čak dapače on će te radnike još i iskoristiti za svoju osobnu korist, takav političar je rak na tkivu naroda, smrtonosan i najgori oblik raka."

Vatrica je pucketala, dok je djed Joso štapom gurao žar, svježina noći skrenula nam je misli sa ovih turobnih i strašnih pitanja.

"Djede...", "Reci sinko", "...Kako se postane čovjek kao ti, zašto nema puno više takvih ljudi, zašto smo ovako nesretni i pokvareni?"

"Ne znam kako se postaje ovakav kao ja, što god to značilo? Znam da čitav život nešto radim, da ne precjenjujem svoj rad i ne potcjenjujem rad drugoga, tako da sam sa svima dobar i uzajamno se poštujemo i volimo. Znam da jedem kad sam gladan, pijem kad sam žedan, ni u čemu ne pretjerujem i ne razvijam bolestan karakter. Novac smatram sredstvom plaćanja i zadovoljan sam kad poplaćam obaveze i podmirim tekuće potrebe, koliko ima ima, što nema nema, zadovoljstvo mi ništa ne može oduzeti. Sretan sam kad podijelim svoj višak i kad neka obitelj taj dan zahvaljujući mom daru jede, drugi kupe tenisice djetetu, a neka mama svom malom zlatu sladoled ili ukosnicu, tko to može platiti? Nitko! Nikakav skupi auto ne može nadomjestiti ljepotu majčinih suza kad joj pomogneš da pomogne svom djetetu i usreći ga, to je život ispunjen srećom i zadovoljstvom. Mi smo vrsta koja je zaboravila da je usrećiti drugog jedino istinsko zadovoljstvo, da je za biti čovjek potrebno toliko malo, a opet toliko puno, jer smo ogrezli u pohlepi i skučenom karakteru, jer zaboravljamo da smo braća i sestre i da nesreća bratova ili sestrina je i naša nesreća.
Zašto nema puno više ljudi kao ja? Možda ima, samo ih ne vidimo, ja sam bio predsjednik, imao sam mogućnosti obogatiti se, iskorištavati moć da štitim kriminalce, pljačkam, namještam sebi milijardu pogodnosti, uništavam ljude, zbog te pozicije sam ipak prepoznat kao nešto sasvim drugo od uobičajenog, no među ljudima ima dosta ovakvih kao ja. Ima puno ljudi koji će svoj jedini obrok podijeliti sa nenajavljenim gostom, koji će, iako nemaju ni sami za režije, odvojiti sto pesosa za akciju "Pomozimo bolesnom djetetu", ili akciju "Pomozimo samohranoj majci ili ocu", puno je takvih ljudi, nisu ljudi u većini zli, u narodu je omjer dobra i zla obrnut od onog među političarima, političari su žrtve moći. Moć kvari, apsolutna moć kvari apslutno. I zbog toga ponekad i žalim političare, zbog njihove sudbine da postanu kao neumne i beskrupulozne životinje, malo je onih koji se mogu oduprijeti čarima Kneza svijeta, malo, jedva da ih ima, ali kad ga nađete čuvajte ga kao zjenicu svoga oka, jer je to najbolje što imate, za odbiti Kneza svijeta čovjek mora imati savršenu i čistu dušu, oslobođenu od pohlepe, to je jedina istina.

Nesretna smo vrsta, istina, ali ta nesreća nije nešto objektivno i bogomdano, tu nesreću sami proizvodimo, političarima uprkos mi bismo svaki dan mogli biti sretni, svatko od nas svaki dan može napraviti nešto korisno, može pronaći kako nekoga usrećiti, ako ništa drugo pozvati prijatelje na večeru pa ugodno ćaskati i družiti se, svatko, svaki dan, može otpisati deset svojih želja i time olakšati svoju izmučenu dušu, otpisom tih želja ne gubimo ništa, osim što se oslobađamo okova budućnosti i otvara nam se sadašnjost, ljepota je na svakom koraku, čuda i ljepota prirode i djela čovjekovih na svakom koraku."

Sjedili smo u tišini i promatrali nebo.

"Vidiš sinko", započe djed Joso, "svi smo mi djeca vatre i zvjezdana prašina, svi ćemo se u taj prah i vratiti, a na kraju ovoga, kao bljesak kratkog života, jedino je bitno koliko smo se oduprli nižoj, bolesnoj i materijalističkoj prirodi i koliko se zaslužujemo zvati djeca zvijezda!

Sjedio sam opčinjen ljepotom zvjezdanog neba i širinom i dubinom djedove zvjezdane duše.
Jose Mujica moja je zvijezda, prijatelj, djed i učitelj. Jose Mujica zvijezda je svim slobodnim i dobronajmernim ljudima, Čovjek!

Polako sam se budio, borio sam se da se zadržim u snu, pitam još koje pitanje, zagrlim i poljubim tu milu starinu, djeda Josu, no vrijeme je isteklo. A onda, sjetih se, znam što ću raditi, znam kako ću mog djeda učiniti ponosnim, znam što ću raditi i kako ću se ponašati...